LOVE BOOKS

VEGETARIJANKA – Han Kang

Ili možda da ipak ne počinjete.

Zar se tako preporučuje knjiga? Zapravo je ne preporučujem. Kako preporučiti nekome da pročita roman o samoubistvu?

vegetarijanka han kang

Ostajete? Han Kang vas je tako vešto uvukla u priču o ženici, jednostavnoj i neupadljivoj, koja jednog dana sanja neke snove pune krvi i nepoznatih lica koje ni sama sebi ne uspeva da objasni i reši da prestane da jede meso. Muž misli da će to brzo proći, da će se vratiti njenim kuvarskim majstorijama i da će se, nakon što popriča sa svojom porodicom, okaniti ovog hira i sve će ponovo biti „normalno” i obično, kao pre.

 

Biće već kasno kad shvatite da ste uhvaćeni u zamku, podilazi vas jeza dok zamišljate nju, bosonogu kako svuda po podu razbacuje meso iz zamrzivača, čupave kose i tvrdoglavo, ali hladno, bez želje da objašnjava, prati svoj osećaj, neće jesti meso, niko je ne može ubediti u suprotno. Odluku ne menja do kraja, a ta odluka menja živote svih oko nje.

O mladoj Jong-he saznajemo od njenih najbližih. Prvi deo romana je svedočenje sebičnog supruga koji iz sopstvenih kompleksa niže vrednosti i strahova bira nju za suprugu i iz istog sebičluka je ostavlja, bolesnu. Užasava me ovaj čovek. On predstavlja svu samoživost patrijarhalnog društva u kojem živimo. A opet, ne možete a da i njega bar malo ne sažaljevate jer njegovo ponašanje i životni izbori proizilaze iz vrlo lošeg mišljenja koje o sebi ima. Kako uopšte očekivati od čoveka koji sebe ne voli da ikome pomogne? Pa makar to bila i njegova sopstvena supruga koja je sebi prerezala vene.

Drugi i centralni deo romana, nazvan Mongolska fleka, je u Južnoj Koreji dobio najprestižnije književno priznanje. Da li će jedan umetnik ostvariti svoj naum? Opsednut idejom o cvećem oslikanim telima (ne ljudima) koja vode ljubav, krajnje sebičan u svom naumu, zanemarujući svoju porodicu, slepo insistira na ispunjenju svojih fantazija do te mere da se zapitate gde su granice do kojih se nešto može smatrati umetnošću, a ne zlostavljanjem.

Najdirljviji, ali i najpotresniji deo romana ispričan je od strane njene rođene sestre, požrtvovane, predane porodici do granica iscrpljenja, gonjene grižom savesti i nametnutim obavezama koje je ona bez pogovora prihvatila. Sada otkrivamo zašto Jong-he misli da je biljka, ne jede ništa i stoji na glavi tvrdeći da su joj svako drvo na svetu brat i sestra. Prisećamo se bizarne epizode sa porodične večere i očevog nasilničkog pokušaja da joj strpa meso u usta, saznajemo o dugogodišnjem maltretiranju, sestrinom i majčinom dotadašnjem muku i počinjemo da razumemo potpunu ravnodušnost prema životu nezaštićene Jong-he.

Hrana nam je potrebna da bismo preživeli. Hrana je zadovoljstvo. A Jong-he je odavno umrla, sputana, ugušenih želja, njoj hrana nije potrebna jer ona ne želi da živi. Ona se odriče života jer joj je lepota življenja istog oduzeta još mnogo ranije i na jedan podsvesni impuls, izlaz pronalazi u begu, dugotrajnom, bolnom i pogubnom.

Na kraju, namučena njenom rešenošću da umre i odbijanjem svake pomoći, svesna da toliki broj ljudi danas na isti način beži od sebe i drugih u smrt, nakratko pobesnim i ne mogu a da se ne zapitam da nije ipak Jong-he prebrzo odustala od svog života. I čujem njenu sestru koja joj na kraju govori da i pored mračnih dubina koje svi ponekad dotaknemo i neostvarenih snova, ipak treba naći način i smognuti snage i isplivati, nastaviti dalje; života se ne treba olako odricati.

Tako bih da završim. Dosta je bilo bola. Neka kraj, bar ovih mojih interpretacija, bude da je život dragocen dar i valja ga proživeti punim plućima, ne dozvoliti da nas guše i ograničavaju, otrgnuti se od nasilja i nametnutih pravila i, kad je vreme pravo, otići lako, sa osmehom.

Do sledećeg čitanja, budimo živi i zahvalni.♥

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *