LOVE BOOKS

MOJ MUŽ – Rumena Bužarovska

moj muz rumena buzarovska

Očekivali ste da muževi budu skotovi, gadovi koji lažu i varaju, koji po kući samo prde i očekuju da sve bude uredno i ručak na stolu, muževe koji verbalno, neretko i fizički zlostavljaju svoje supruge, loši su očevi i imaju jadne karijere. Uvrnuti, skloni alkoholu, loši ljubavnici i oni koji jednostavno ne pričaju. Vaša očekivanja neće biti izneverena.

A ko bi jednog muža mogao najbolje da opiše? Pa normalno, žena mu. I tako podležete daljim pretpostavkama i predviđanjima, pa, dok gledate korice knjige, mislite da su ti grozni muževi u braku sa ženama sveticama; verne su kao pas i posvećene suprugu i porodici. Jadne, potlačene i ugnjetavane ženice, nemoćne, sudbinski vezane za tog kretena. Bužarovska, neka si dala glas tim ženama, kažete dok kupujete knjigu.

Hteli ne hteli, kada se susretnete sa nekom knjigom i pre nego što je načnete, neke pretpostavke vam se vrzmaju po glavi. Meni jesu. I to baš ove sa kojima sam počela ovaj tekst. Ipak, nisam uzela knjigu jer sam bila željna bolnog svedočanstva jedne napaćene balkanske supruge, već što sam se potajno nadala da će, s obzirom da se radi o književnom delu, ono biti ispričano na drugačiji način ili će epizode biti malo atipične.

Želja mi je ispunjena. Najveća prednost ove zbirke, za mene lično, jeste paleta likova, ali ne muževa već njihovih supruga. To me je kupilo. Nakon čitanja, zbirka je, rekli bi neki, neodgovarajućeg naziva, ali kad malo bolje razmislim, i nije, jer je muž iz naslova poslužio kao sredstvo da se upoznaju supruge. Dok jedna supruga priča svetu o svom mužu, ona zapravo najviše govori o sebi i njihovom braku, o tome kako odgajaju svoju decu, o odnosima sa ostalim članovima porodice i tradiciji društva u kome živimo.

Saznajemo šta sve prećute supruge i zašto, zbog čega se ponašaju tako kako se ponašaju, kakvi su im talenti i ambicije, prijateljstva i odnos prema deci, zašto su sumnjičave i kako pokušavaju da održe te brakove u životu i kako se povinuju svemu što društvo očekuje od njih. Bužarovska je, opisavši njihova osećanja i ponašanje, više nego jasno istakla da nisu savršene, da i one greše isto kao i njihovi supruzi, da često i same podstiču neko muževljevo ponašanje, da umeju da budu besne, ljubomorne i osvetoljubive, neoprezne i nezrele, sujetne i sebične i još svašta što svako ljudsko biće ponekad bude, bez obzira na to da li je muškarac ili žena u braku. Dakle, nema dobrih žena u ovoj zbirci priča, nesavršene su i grešne kao i njihovi supruzi.

Pre nego što me pogrešno shvatite, ovo ne znači da se time opravdava grozno ponašanje svih muževa iz priča. Ovo i jeste ukazivanje na to loše ponašanje i kritika istog. Ali, ono što sam ja izvukla i što je, nadam se, Bužarovska htela da poruči, jeste da brak, po pravilu, čine dve osobe i obe osobe moraju da preuzmu odgovornost za kvalitet braka u kome su. To je i moje lično uverenje, da osobnost i ponašanje jednog supružnika izaziva određeni odgovor kod drugog i tako u krug. Naravno, još jednom želim da naglasim da to nikako ne važi za slučaj bilo kakvog nasilja jer to se nikada ne sme i ne može opravdati niti dozvoliti.

Mišljenja o ovoj knjizi su podeljena, bar ono što sam čula. Nekima sve zvuči kao prepričavanja nekih „Radio Mileva“ i nema tu ničeg novog. Onda se pitam, da nije možda baš ono što su mnogi zavoleli, to kako je Bužarovska uspela da tako uverljivo ispiše dijaloge, a istovremeno oslika psihu i razmišljanje iza tih dijaloga.

Drugima se, pak, možda ne bi dopala jer je ta žena koja je trebalo da bude mučenica, gde možda negde i sebe prepoznaju, i nije baš ili, ako to i jeste, onda je delimično to zbog same sebe, pa su ti čitaoci iznevereni što se za propast braka ne može u potpunosti okriviti muž.

Razlog zbog koga sam, eto, napisala ove redove i zbog koga mi se i dopala ova knjiga (kažem dopala, ne oduševila) jeste taj što svaka (bračna) priča ima dve strane i dva glasa. Ono što je još zanimljivo jeste da je svaka priča različita iako su teme univerzalne i očekivane; dakle, ima od svega po malo, i tako je izbegnuta ona zamka da kad pročitate zbirku priča imate osećaj da ste čitali jednu priču.

Sada mi pada na pamet da bi bilo zanimljivo i sigurno neočekivano, da je tu bila još jedna priča, ali srećna, jedna lepa, nadahnjujuća bračna priča, a možda je to samo romantik u meni koji (smejte se, like I care) veruje da takva ljubav postoji, ona jedna kao iz bajke, što bi rekli. Pa što onda ne bi i bilo takve priče. Ali, onda, nešto mi govori da ona i ne bi, u društvu ovakvih nesrećnih, bila baš motivišuća i poučna već možda čak protumačena kao ironična, podsmešlljiva ili čak podrugljiva. Sada ne znam u kakvu ljubav Rumena veruje, ali znam da ume da ispriča priču koja drži pažnju. Možda uskoro stavi na papir i neku takvu; ponekad valja maštati i o srećnoj ljubavi, kad smo već u tolikoj meri okruženi problematičnim vezama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *