LOVE BOOKS

O ČEMU GOVORIM KAD GOVORIM O TRČANJU – Haruki Murakami

Ovaj tekst bi mogao da se zove i „Murakami, ja te volim. Ne tvoje knjige. Volim tebe kao obično-neobičnu osobu koja postoji da bi pisala i trčala ili trčala pa pisala i tako pronašla način da razume život svoj i ljudski; kao čoveka koji živi sve teške, samonametnute sate u patikama do pomalo čak i suludih granica izdržljivosti i nema nameru da stane jer bi onda sve bilo besmisleno i, sasvim izvesno, ne bi dalo svetu sve te stranice romana. Divim se tebi kao trkačopiscu ili piscotrkaču koji odbija da, i u situacijama krajnje opasnim po život, hoda ono što je namerio da pretrči ne zato što bi drugi mogli to da vide, jer često i nema nikog da te vidi kako prelaziš te daljine, već zato što ti znaš da nisi hodao već si istrčao, jer tvoja savest sve vidi i prema njoj si iskren i pošten, a to je karakter i poimanje života kakvo se danas retko sreće.“

Nije da nisam pokušala da zavolim njegove knjige. Probala sam nekoliko puta. Nije išlo. Do mene je, znam. Svet mora da je u pravu. Murakami jeste svojevrsni genije, ja samo u tim kreacijama njegove mašte nisam dovoljno uživala da bih žurila da pročitam svaku novu knjigu.

I onda se desilo, nikako slučajno, da sam rekla sebi (ili je to bio unutrašnji glas) da želim još ovaj put da probam, još samo jednom. Sutradan sam knjigu ugledala na polici u biblioteci, a baš nju sam i htela.

Ja ne trčim. A jesam probala. Šta više, trčanje mi je najmanje omiljena aktivnost od svih sportskih. Kakav eufemizam; ja, zapravo, mrzim trčanje. There, I said it. Tako znam da mi ruka nije pošla za knjigom koja bi me ubedila da počnem sa planetarno popularnim trčanjem, nisam tražila uputstvo „kako da“. Iako njen najveći deo svakako čine zabeleške o pripremi za maratone, opremi i navikama trkača, trkačkim stazama i načinu ishrane i verujem da će baš zbog toga mnoge zaljubljenike u Murakamija na kakvog su navikli ova knjiga blago razočarati.

Osećala sam da bi ovo bilo intimno štivo, iskrena ispovest o meditaciji i načinu života koji stvara romane koji obećavaju da postanu klasici, ovenčani Nobelovom nagradom i još mnogim velikim priznanjima stručne i čitalačke publike.

Nikako slučajno, da se ponovim, ovu knjigu čitam u svojoj trideset i trećoj godini života, istoj godini u kojoj i sam Murakami počinje sa trčanjem, strastveno i istrajno, i piše svoj prvi, pravi roman. Godina u kojoj on otkriva sebe i počinje da živi ono što jeste.

Kako i sama knjiga nije o trčanju iako tema jeste ta, tako ni ovaj tekst nije o knjizi o trčanju i pisanju, već o meni. Nema ovde prepričavanja i citata. Žao mi je ako se osećate prevarenim. Ako bih citirala, prepisala bih mnogo toga iz ove knjige; ako bih prepričavala, pisala bih o trkama i pređenim kilometrima, ali to je već Murakami uradio.

Ovo je tekst o meni i prepoznavanju sebe, bar bih volela da mislim da je tako, u posvećenosti, istrajnosti i ljubavi prema onome što nam je život dodelio i od čega ne odustajete jer onda, plašim se, ne bi imalo smisla zvati se imenom svojim.

Ono što sigurno znam je da ću ovu knjigu kupiti i pre nego što ovaj tekst bude objavljen i vraćaću joj se rado još mnogo puta, kako bi me iznova podsetila na mogućnost izbora u životu i prihvatanje istih, na pomirenje sa svojim manama i neuspesima, sa starošću i nadolazećim promenama koje telo i um sa sobom nose.

Ne znam da li ću još čitati Murakamija. Da se preciznije izjasnim, knjige koje Murakami piše. Jedini Murakami kog želim da čitam je baš ovaj prostodušni, otvoreni čovek koji se u javnosti ne pojavljuje i ne daje intervjue ne zato što smatra da je iznad toga i želi da bude nedostupan, već zato što je toliko stidljiv i povučen i zato što mu je lakše da se pismeno izrazi, natenane, na svom maternjem, pažljivo birajući reči koje uspevaju da precizno opišu ono što misli i oseća. Zato je i pisac, na kraju krajeva.

Ono što je meni trebalo, došlo je baš kada je trebalo. Kao, uostalom, i sve drugo u životu. Ono što će mnogima možda biti samo trivijalna priča o pređenim kilometrima bez ikakvih izmaštanih junaka, i takvim komentarima samo istaći svoju površnost i omalovažiti ovakav važan iskreni čin, je meni sve što želim da naučim o životu i smislu života ovakvog mislioca.

Htela sam da zavirim u Murakamijev um i otkrijem šta to moj um sprečava da njegove bajke zavoli. Dobila sam mnogo više jer sam, čini mi se, uspela da bar malo zavirim u njegovu dušu koju je on tako nesebično stavio na papir i pustio u svet.


„Ono što ove beleške sadrže ne bih nazvao filozofijom po sebi, ali to svakako jesu izvesni životni principi. Oni možda nisu od velikog značaja, ali su u najmanju ruku veoma lične lekcije koje sam naučio vežbajući, uz patnju koja je bila pitanje izbora. Možda nisu ni opštevažeći, ali ako ništa drugo, to sam ja, onakav kakav jesam.“


Zato te i volim.

2 thoughts on “O ČEMU GOVORIM KAD GOVORIM O TRČANJU – Haruki Murakami

  1. Prelep tekst iako delimo isto mišljene po pitanju Murakamijevih knjiga i baš sam se dvoumila da li da je kupim, dočekah ja tvoj tekst i definitivno idem da kupim knjigu. Hvala ti na svemu što učim od tebe ! Do sledećeg čitanja : )

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *