LOVE BOOKS

GORGONE – Mira Otašević

Ne podnosim memorijalne centre. Nije mi dobro od same pomisli na te užasne spomenike ljudskom ludilu. Ne mogu da stojim na tom tlu i ne želim. Ne želim da na taj način izražavam poštovanje, saosećanje i saučešće u bolu.

gorgone mira otasevic

Pred vama je kolaž tužnih sudbina umetnika u Drugom svetskom ratu i strahota koje su pretrpeli zbog toga što su bili Jevreji, Romi, homoseksualci i neprijatelji režima. Bežali su, ili bar pokušavali, krili se, ali najčešće završavali u logorima gde bi ono što se zaista događalo, nama samo delimično poznato, užasnulo i samog đavola, da on postoji.

Ako mislite da čitate još jednu knjigu o stradanjima nevinih u ratu, strašno ćete potceniti ovog, sportski rečeno, vicešampiona takmičenja za NIN-ovu nagradu, jer, ako se sećate, odluka žirija nije bila jednoglasna. Luzitanija jeste velika knjiga, ali pročitavši Gorgone, shvatam koliko je bilo teško izabrati samo jednog.

Preživela sam prvi deo knjige, nekako. Uzdrmana počinjenim nečovečnostima, dolazim do drugog dela u kome se postavlja odlično pitanje: „Može li umetnost i u kojoj meri uticati na promene u društvu?” Nadareni su govorili kroz svoje umetničke instalacije, muziku, skulpture, i pridružujući im se, Mira Otašević, uverena u moć umetnosti da nas probudi i osvesti, daje nam ovu knjigu; vešto kombinuje prozu, delove iz ratne dokumentacije i fotografije, i stvara jak osećaj zgražavanja nad potpunim kolektivnim slepilom i nesvesti o stradanju jednog običnog čoveka kome se oduzima pravo na život.

Jedan od meni najsnažnijih utisaka jeste odlomak iz knjige Zar je to čovek koju je napisao Primo Levi, italijanski hemičar i pisac, jevrejskog porekla, koji je i sam bio u logoru.


„Možda se ono što se dogodilo ne može shvatiti, štaviše: ne sme se shvatiti, jer shvatiti znači gotovo opravdati. Zato je dužnost svih da razmišljaju o onome što se dogodilo. Svi moraju znati, ili se sećati, da se Hitleru i Musoliniju, kada su javno govorili, verovalo, pljeskalo, divilo, klanjalo, kao božanstvima.

Da, čudovišta postoje, ali ih je premalo da bi uistinu bila opasna: opasniji su obični ljudi, sledbenici koji su spremni da veruju i poslušaju bez pogovora.”


Drugi svetski rat je iza nas i možda mislimo da živimo u 21. veku, modernih smo shvatanja, rat danas nezamisliva je stvar. Mi smo evoluirali, kažemo. Plašim se da nas demantuje maestralni završetak knjige koji otvara nova pitanja i upozorava da ne smemo dozvoliti da se istorija ponavlja.

Boljka našeg doba jeste izbeglička kriza. Šta je sa ljudskim pravima, koje su naše vrednosti, jesmo li empate i koliko u stvari vredi ljudski život? Iz manifesta Međunarodni migrantski pokret umetnice Tanje Brugera izdvajam omiljen mi princip:


„Svedoci smo da strah stvara granice, da granice stvaraju mržnju, a mržnja služi jedino tlačiteljima. Razumemo da su migranti i ne-migranti međusobno povezani. Kada se migrantima oduzmu prava, i prava građana postaju ugrožena. Dostojanstvo nema nacionalnost!”


Umetnici današnjice neumorno stvaraju u nadi da će još jedna njihova instalacija, još jedna fotografija nas trgnuti iz ovog dubokog sna, obraćaju nam se jasno i glasno, ali mi kao da ne slušamo. Tim ljudima velikog srca, često zanemarenim, ignorisanim, napadanim i hapšenim, veliko hvala što i dalje istrajavaju; neko, sigurna sam, ipak čuje. Moramo čuti.

Rekoh li vam već, ne podnosim memorijalne centre. Gle spasa, našla sam istomišljenika. Laknulo mi je. Nisam sebična, bezosećajna osoba. Poglavlje Holokaust turizam govori o ukrajinskom reditelju Loznici i filmu Austerlic koji prikazuje ponašanje ljudi, turista, koji svake godine u rekama posećuju koncentracione logore i žvaću sendviče u bivšim krematorijumima ne zaboravljajući da se obavezno slikaju za društvene mreže.


„Da li je moguće iskustvo koncentracionih logora i fabrika smrti preneti budućim generacijama? Hoće li ova mesta i u narednih sedamdeset, osamdeset godina biti memorijalni centri? Šta bi bilo čuvanje sećanja, ili šta je pravo memorisanje nečega što se dogodilo, a da nije puko profanisanje? Ne mislim da je migrantska kriza tragedija samo tih ljudi, stvar je u našim glavama. Još uvek, nažalost, nemam osećanje da se ono što se događa nekom čoveku koji je daleko od nas zapravo dešava nama samima.”


Habib je čovek, poput vas i mene. Trenutno „živi” u Srbiji, gde i mi. Jedino, on je rođen u Pakistanu i pobegao je odande jer nije želeo da se priključi talibanskim teroristima. Put do Srbije je stradanje gotovo logorskih razmera. Ako vam nešto uzlupa u grudima, to vam je srce; ako ga imate nateraće vam suze na oči kada pročitate njegovu ispovest. Budimo bolji ljudi. Budimo ljudi.

Do sledećeg čitanja, saosećajmo više. ♥

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *